PRIRODNI IZVORI HRVATSKOG GOSPODARSTVA

PRIRODNI IZVORI HRVATSKOG GOSPODARSTVA

Jedna su od 2 sastavnice ukupnog društvenog bogatstva jedne zemlje (2 sastavnicu čini proizvedeno bogatstvo – proizvodnja ili materijalna dobra koja su rezultat ljudskog rada).

O veličini bogatstva i proizvedenih i prirodnih dobara ovisi proizvodna snaga svake države i proizvodna orijentacija svakog društva.

Djelovanjem čovjeka u f-ji proizvođača, prirodni resursi se transformiraju u proizvodno bogatstvo, te je s toga razumljiv cilj ekonomske politike svake zemlje da taj proces transformacije bude što većih razmjera, da bude što racionalniji i dakako što profitabilniji.

Budući da su ti prirodni resursi jedan od 3 elementa proizvodnog procesa (rad, kapital, proizvodnja), razumljivo je da su prirodna bogatstva bila predmet znanstvenog istraživanja brojnih teoretičara gospodarskog razvitka.

PRIRODNI UVJETI – u njih ubrajamo prirodne resurse: površina zemlje, tla, vode, klima – moraju postojati da bi se odvijala proizvodnja.

PRIRODNI IZVORI – elementi prirode koji se mogu neposredno iskoristiti prerađivanjem u procesu proizvodnje radi potrošnje: vodena snaga, voda za piće, minerali, šume, prirodni travnjaci, flora i fauna.

Primarnu ulogu u razvoju i životu jedne zemlje imaju društveni čimbenici, a ne prirodni.

Razlikujemo: obnovljive i neobnovljive resurse.

OBNOVLJIVI RESURSI – neprekidno se obavljaju u beskonačnom toku prirodnih procesa. To su: živi resursi u moru, rastvorene soli i sama voda, biljni pokrov na zemlji i vodene snage. Dijele se na: resurse kod kojih stupanj obnavljanja ovisi o količini koja je ostala neiskorištena da bi se iz nje izvor obnovio; izvore gdje ovakva ovisnost ne postoji ili je zanemariva.

NEOBNOVLJIVI RESURSI – nakon jednog iskorištavanja nepovratno se izgube, nemaju mogućnost autonomne obnove u prirodnom procesu.

PRIRODNI UVJETI

POVRŠINA ZEMLJE – mreže različito velikih prostornih jedinica: zemlje s golemim prostorom (Kanada, Brazil, Kina, SAD); zemlje sa srednje velikim prostorom (Njemačka, Španjolska, Turska); zemlje koje raspolažu s manjim prostorom (Nizozemska, Švicarska, RH – 56.610 km2); zemlje iznimno malih prostora (Luxemburg, Andora).

Najvrednije zemljište zaposjednuto je u ind. i prostorne svrhe, zatim za naselja i prometnice – vrijednost mu pada kod poljoprivrednih površina, šuma, pašnjaka, a najniža je na pustinjama i goletima.

TRI GEOGRAFSKE CJELINE RH: prostor sjeverno od rijeke Kupe i Save (najgušće naseljen oko 103 stanovnika na km2), gorsko-planinska regija (najslabije naseljen prostor sa 18 stanovnika na km2); primorje-otoci (velike razlike unutar istih županija (Ri, St, Zd – oko 150-200 stanovnika na km2; Lošinj 109 stan./km2; Cres 8 stan./km2).

STRUKTURA UKUPNE POVRŠINE – podjela prostora: poljoprivredni, šume, ostali prostori.

RH IMA KOPNENU POVRŠINU – 56.610 km2 (poljop. prostor 56,96%; šume 36,75%; ostalo 6,29%)

POLJOPRIVREDNU POVRŠINU ČINE – obradiva površina ∑ 2.020.000 ha (oranice i vrtovi 1.466.000 ha; voćnjaci 70.000 ha, vinogradi 71.000 ha; livade 413.000 ha) i neobradiva ∑ 1.188.000 ha (pašnjaci 1.155.000 ha; bare, trstici i ribnjaci 33.000 ha).

MORSKA GRANICA OBUHVAĆA OBALNO MORE, pri 

čemu razlikujemo:

UNUTARNJE MORSKE VODE – more između obale i naših vanjskih otoka sa svim otocima osim Visa, Jabuke, Kamnika, Sveca, Biševa, Sušca i Palugruške otočne skupine.

TERITORIJALNO MORE – nastavlja se na unutarnje morske vode.

Državna morska granica nalazi se uz vanjski rub teritorijalnog mora. Ta je granica udaljena 12 nautičih milja (oko 22,2 km) od najudaljenijih otoka ili obale kopna ispred kojeg nema otoka (Istra, Cavtat).

POVRŠINA OBALNOG MORA – 31.067 km2 (60% od kopnene površine) + KOPNENA POVRŠINA 56.100 km2 = UKUPNA POVRŠINA RH 87.677 km2

NAČELOM “LINIJE SREDINE” – razgraničen je epikontinentalni pojas između RH i Italije: On obuhvaća morsko dno i podzemni podmorski prostor.

UKUPNA DULJINA MORSKE OBALE – 5.835,3 km

DULJINA OBALE KOPNA – 1.777,3 km

DULJINA OBALE OTOKA – 4.058,0 km

BROJ OTOKA – 1.185

BROJ HRIDI - 389

BROJ GREBENA – 78

Navedena dužina morske obale daje koeficjent razvedenosti 10,2.

KOEFICJENT RAZVEDENOSTI – omjer  stvarne duljine obale između dvije točke u km i njihove zračne udaljenosti.

GEOGRAFSKI POLOŽAJ:

G.p. RH određen je njezinim prirodnim obilježjima. Smještena je u središtu Europe na dodiru 4 velike Europske prirodne cjeline: Mediterana, Panonije, Dinarida i Predalpskog prostora.

MARITIMNU HRVATSKU po prirodi i kulturi čine 2, tj. 3 pojasa: otočni, primorski i zaleđe.

TRI PRIRODNO GEOGRAFSKE CJELINE:

MEDITERANSKA REGIJA obuhvaća 17.850 km2 (31,6% RH).

PANONSKI PROSTOR HRV. – manji je dio velike europske panonske cjeline; RH zahvaća njezin južni rub tvoreči tako najveći dio RH s 30.776 km2 – više od 1/2 RH tj 54,4%).

GORSKO-PLANINSKI PROSTOR – razdvaja mediteransku i panonsku Hrv., na SZ je Gorski kotar; JI Lika; SI rubni vapnenački ravnjak. Zauzima 7.913 km2 (14% površine Hrv.).

KLIMATSKI UVJETI:

Tri su čimbenika koji imaju utjecaj na klimu RH: Sjeverni Atlantik, Sredozemno more, Panonska zavala.

Tri klimatske regije: Umjereno kontinentalna klima (I i središnja Hrv.); područje mediteranske klime (vezana je uz otočni niz, usku primorsku zonu koja dalje u unutrašnjost prodire do Čićarije u Istri, Zrmanje, Cetine i donje Neretve u Dalmaciji – uzrokuje blage zime); područje planinske klime (gorska Hrv. – niži dijelovi gorske Hrv. imaju osobine pretplaninskog podneblja, a najviši krajevi planinske klime).

RELJEF:

Djelovanje endogenih sila i egzogenih procesa oblikovali su reljef RH. Najviše hrv. planine nalaze se na prijelazu iz kontinentalnih krajeva u primorje (Risnjak 1.528m., Dinara 1.831m., Velika Kapela 1.534m., Plješivica 1.657m.) i neposredno uz more (Učka 1.401m., Velebit 1.757m., Biokovo 1.768m.).

LIKA – (sjeverno od rijeke Zrmanje) – sastoji se od nekoliko međusobno odvojenih kotlina. Dna tih kotlina (polja u kršu) uglavnom su na nadmorskoj visini 500-700m.

GORSKI KOTAR – u prosjeku najviši dio Hrvatske.

ISTOČNA HRVATSKA – Panonska nizina (nekoliko planina, malo iznad 1000 m. – Žumberak 1.171m., Ivančica 1.061m., Medvednica 1.033m.).

TZV. PRAVE NIZINE do 200m (najveći dio u Panonskoj Hrv.) obuhvaćaju preko polovice drž. tertorija (52,8%), a  u njima živi 85% pučanstva. Tu je smješteno 35 naselja u kojima živi više od 10.000 stanovnika.

Sljedeća visinska zona – samo 3 naselja ima više od 10.000 stanovnika. U ovoj zoni nalazi se najviše privrednih snaga i prirodnih bogatstava. Postoje i velike poteškoće za normalno odvijanje prometa osobito iznad 700 m. nadmorske visine.

VODE:

ČETIRI KOMPONENTE PRIRODE prijeko potrebne za egzistenciju ljudi: tlo, zrak, biljni pokrov i voda.

Vodene zalihe na zemlji neprekidno cirkuliraju – hidrološki ciklusi.

Uvjetovanost količine rasporeda i važnosti voda na teritoriju RH određena je: geološkom podlogom, specifičnim klimatskim karakteristikama, geomorfološkim položajem.

Geomorfološki položaj podijelio je RH na 2 sliva: CRNOMORSKI SLIV 32.800 km2, 58% prostora (sjeverna Hrvatska s riječnim tokovim: Mura, Drava, Dunav, Sava) i JADRANSKI SLIV.

PRIRODNI IZVORI:

IZVORI JADRANSKOG MORA:

MORSKA SOL – u prosječnim vremenskim prilikama na 1m2 dobije se oko 6 kg. soli. Proizvodnja soli na Pagu i Stonu kreće se oko 18.250 t.

MORSKI PIJESAK I ŠLJUNJAK – uz zapadnu obalu Istre, kvarnerske otoke, na potezu Nin-Prevlaka, te na predjelu Omiš-Dugi Rat–Krila.

FAUNA MORA I SLATKIH VODA – Jadransko more ubraja se među ribom bogatija mora.

KOLIČINA PLAVE RIBE – oko 370.000 t. Od te količine bez opasnosti se može izloviti 35% (u optimalnim uvjetima to je oko 130.000 t. ribe). Osim plave ribe, moguć je ulov PRIDNENE RIBE između 30.000 i 80.000 t.

U posljednjem desetljeću ulov ribe u RH kretao se od 35.000 – 48.000 t. god. (‘91g. 18.000 t.). Od ukupne količine plave ribe (26.000 - 41.000 t.) 87% je ulov srdele, ostalo papaline i inćuni.

Pridnene ribe lovi se oko 6.000 t. godišnje.

Postoje i neiskorištene mogućnosti organiziranog uzgoja ribe u prirodnim uvjetima tzv. AKVAKULTURA.

Ulov slatkovodne ribe:

1980-1991g. – 10.000-13.000 t. god. – šaran 70%, pastrva ispod 10%, a ostalo čine linjak, štuka, som i smuđ.

VODENE SNAGE:

HIDROENERGETSKI POTENCIJAL – razlikujemo teoretske vrijednosti:

ukupni ili bruto HE potencijal – dobiva se iz energetskog iskorištavanja cjelokupne kol. vode pri prosječnim vodostajima vodotoka bez gubitka pada od izvora do ušća.

neto HE potencijal – dobivamo ako računamo s energijom koje vodne snage mogu proizvesti na priključcima

ISKORISTIVI NETO HE POTENCIJAL – ono što se može iskoristiti (11.203 GWh). Izgrađene HE na vodotocima, tj. akumulacijom omogućuju proizvodnju od 3.592 GWh, a to je 59% iskoristivog neto potencijala. Preostalih 41% se ne može u cijelosti iskoristiti.

Glavni vodeni tokovi za energetsko iskorištavanje u Hrv. su: Drava – 2.529 GWh i 50% iskoštenog potencijala.

Cetina – 2.916 GWh i 98% iskorištenog potencijala.

Lika i Gacka – 1.442 GWh i 70% iskorištenog potencijala.

Ponornice J Like – 498 GWh i 100% iskorištenog. potencijala

PODZEMNE VODE:

Značenje ovih voda vezano je uz porast stan., brz razvoj ind., intenzifikaciju poljoprivredne proizvodnje, rast turizma i opći rast životnog standarda.

Osobina ove vode: relativna stalnost sastava i temperature. Podzemne vode uglavnom se javljaju u rastresitom pijesku i šljunku.

U sjevernoj Hrv. najizdašnije vodonosne horizonte nalazimo u ravničarskim područjima na dubini od 1-66m.

Krška područja Hrv. karakteriziraju vertikalno otjecanje padalinskih voda, njihova podzemna koncentracija u krškim šupljinama.

ENERGETSKE SIROVINE:

Čine ih prirodni izvori: ugljen, prirodni plin, rude urana, nafta, uljni škriljci.

Ako se tome doda hidroenergija – osnovni nositelji PRIMARNE ENERGIJE.

KAUSTOBIOLITIMA zovemo ugljen, naftu, prirodni plin i uljne škriljce ili sedimente koji gore (FOSILNA GORIVA).

Ovi glavni izvori čine strukturu energetskih izvora koji su uporište za utvrđivanje energetske politike svake države.

60’ih god. prošlog stoljeća u svijetu je dominirao ugljen (“epoha ugljena”).

Sljedeća je bila epoha nafte i plina, razlozi su niži troškovi proizvodnje i transporta, jeftinija transformacija u sekundarnu energiju i veća primjena u domaćinstvu i tehnologiji.Nuklearna epoha je u tijeku, a predviđanje stručnjaka najavljuju nastup sunčane epohe.

ENERGETSKI IZVORI HRV. – gorivo drvo, hidroenergija, ugljen, nafta, prirodni plin, geotermalni izvori.

UGLJEN – struktura rezervi ugljena u Hrv.: kameni 3.471.000t.; smeđi 2.917.000t.; lignit 33.285.000t. (leži u Istri (mrki ugljen Istra i S. Hrv.).

U ležištima sj.Hrvatske eksploatacija je otežana zbog snažnih tektonskih pokreta. Problem mrkog ugljena je veliki postotak sumpora što je tehnološki i ekonomski problem, neodgovarajući je za koksiranje, ugljen se koristio ta termoelektranu Plomin 1.

NAFTA – današnje rezerve nafte u Hrv. nalazimo u 3 područja: SAVSKO (Stružec Žutica); Dravsko (Šandrovac, Beničanci); Istočnoslavonsko (Đeletovci). Murski bazen dugotrajnom eksploatacijom krajnje je oslabio.

Rezerve se cijene na 20 mil. t. iskorištavaju se na 34 polja s 850 pumpi.

1980.g. proizvodnja je iznosila 3 mil. t. – od tada je u padu

zbog iscrpljenosti i nema novih rezervi, rat je smanjio proizvodnju u Đeletovcima, neka polja se eksploatiraju već 40 godina, a nijedno nije mlađe od 10 godina.

1990g. 2.022.000 t. – za podmirenje potreba uvezlo se još 5.043.000 t.

od 1980.g. dolazilo je od naših koncesija 200.000 iz Angole.

PRIRODNI PLIN:

Dobiva se na naftnim i plinskim poljima; 19 polja s 90 bušotina. Glavni dio dobiva se u Molvama, Kalinovcu, Starom Gracu – od 1993.g i sadrži glavne rezerve Hrvatske).

Rezerve su utvrđene na oko 37 mlrd. m3 – može se iskoristiti samo 35-40%.

Do 2010.g. predviđa se da će proizvodnja prirodnog plana pasti na samo 125 mil. m3.

Rast se očekuje samo ako prirodni plin postane domonantan izvor, ali rezerve će se iskoristiti do 2010 godine.Geotermički izvori ne mogu poboljšati energetsku sliku.

Ako koristi ove izvore energije (drvo, HE, ugljen, naftu, prirodni plin) u danjašnjim okvirima, Hrv. može podmiriti 65% svojih energetskih potreba za energijom.

METALI:

Registrirano nalazište boksita – raspostranjenje su na velikom području Istre do Imotskog – disprezija smanjuje mogućnost prerade na jednom mjestu, postojeće količine nisu dovoljne za potrebnu proizvodnju pa se moramo orijentirati na uvoz.

NEMETALI:

RH raspolaže velikim rezervama nemetalnih sirovina.

Ležište BARITA nalaze se u Gorskom kotaru (55.000 tona B i C1 kategorija), Lici (633.00 t. B i C1 kategorije) i na Petrovoj gori – rezerve isrpljne.

Ležište GRAFITA – padine Psunja i Papuka.

Hrvatska obiluje većim količinama BENTONITSKE GLINE (više od milijun tona).

Rezerve KVARCA i KVARCNE STIJENE iznose 7,8 mil. t. A,B, i C1 kategorije.

GIPS – rezerve iznose 6,4 mil. tona

ARHITEKTONSKOI-GRAĐEVINSKI KAMEN – rezerve iznose 8,3 mil m3.

CEMETNE SIROVINE – rezerve iznose 129,4 mil. tona.

VAPNENAC – javlja se u večim količinama.

ŠUME:

Šume kao geografska pojava imaju svoje zakonitosti pojavljivanja u: horizontalnom (šume su raspoređene u području) i vertikalnom smjeru (šume su raspoređene u zone). To ovisi o utjecaju prirodnih elemenata i čovjeka.

Šume zauzimaju 36,7% ukupnog teritorij RH: Panonska nizina 31,2%, Gorska Hrvatska 51,6%; Primorska Hrv. 39,7%.

STRUKTURA DRVEĆA NAŠIH ŠUMA – listače 79%, četinjače 4%, mješani sastav 17% - s gospodarskog stajališta ova struktura je nepovoljna. Bukva sudjeluje s 51%, hrast s 13%, smreka i jela s 1% od ukupnog fonda drvene mase.

Na svakog stanovnika dolazi oko 0,27 ha razvijene šume.

ZAŠTITA PRIRODNIH BOGATSTAVA:

Po čuvanosti zakonodovac je izdvojio 8 kategorija objekata: strogi rezervat, nacionalni park, park prirode, specijalni rezervat, park šuma, značajni krajolik, spomenik prirode, hortikulturni spomenik.

12. poglavlje: INDUSTRIJSKA POLITIKA

3 su uvjeta da se zemlja smatra industrijaliziranom:

da se oko 25% narodnog dohotka izvorno ostvaruje u industrijskom sektoru;

da se oko 60% ukupne industrijske proizvodnje ostvaruje u prerađivačkoj industriji;

da je oko 10% ukupnog stanovništva zaposleno u industriji.

Oblik društva: poljoprivredno, industrijsko, postindustrijsko društvo.

U večini industrijskih zemalja udio industrije u društvenom proizvodu dosegao je svoj max. 1970-ih godina nakon čega se postupno smanjuje – faza deindustrijalizacije (pri društvenom proizvodu od 3.000 i 3.500 $ po stanovniku).

Od 1971-1991.g. – udio poljoprivredno aktivnog stan. smanjio se sa 39,5% na 13%, udio nepoljoprivrednog stan. se povećao sa 60,5 na 87%.

Prema popisu iz 1921.g. 78,6% stanovništva bili su poljoprivrednici.

1920-1923.g. – najbrži razvoj tekstilne i prehrambrene industrije, proizvodnja strojeva ostaje nerazvijena;

1918-1941.g. – višak radne snage, oskudan kapital;

u prehrambrenoj i tekstilnoj ind. radilo čak 40% ukupnih zaposlenih u industriji;

udio strojogradnje 2,4%, elektrotehničke industrije 0,4%.;

1939.g. inozemni kapital u ukupnom kapitalu industrijskog kapitala sudjeluje s 51,39%;

investicije su ostale predmet planiranja;

nakon II. svjetskog rata prednost je dana izgradnji energetskog sektora;

1970-ih godina glavni činitelj razvoja – visok priljev financijskih sredstava iz inozemstva;

1980-ih g. uvjeti za razvoj naglo se pogoršavaju – 2. glavna uzroka: veliki porast cijene nafte i dužnička kriza u svijetu.

FAZE INDUSTRIJALIZACIJE:

Početna industrijalizacija (intenzivno usmjeravanje akumulacije i investicija, porast zaposlenosti i oživljavanje proizvodnje);

Kvantitativna ekspanzija industrije – porast proizvodnih potencijala, povećan udio radnika u industriji;

Uravnoteženje razvoja – ispravljanje nastalih pogrešaka, uključivanje u međunarodnu podjelu rada;

Specijalizacija industrije – efikasnost razvoja, komparativne prednosti;

Međusektorska diversifikacija industrije – razvoj znanosti.

RH je u 3 fazi – mora se osposobiti za inozemnu konkurenciju i povećati sudjelovanje u međunarodnoj podjeli rada.

U cilju povećanja izvoznog rezultata industrije i gospodarstva:

industrija se mora restrukturirati (napustiti neefikasne proizvodnje);

ekspanzija proizvodnje i izvoza.

Problem industrijske politike tranzicijskih zemalja - nepostojanje ili djelomično postojanje tržišta.

Središnji prioritet industrijske politike:

porast produktivnosti i efikasnosti nacionlalnih ekonomija;

unapređenje korištenja ljudskih i drugih resursa.

Samo primjena industrijske politike prvenstveno je usmjerena na postizanje mikroekonomskih ciljeva (rast izvoza industrijskih proizvoda, inovacije i sl.).

ANALIZA INDUSTRIJSKE STRUKTURE RH:

1989-1994.g. – industrijska proizvodnja se konstantno smanjuje (1994.g. najniža razina od 49,6% proizvodnje iz 1989.g.). Najveći pad – prijelaz 1990-1991.g.;

1995.g. – stagnacija industrijske proizv.;

1995-1998.g. – pozitivan trend (1997. i 1998.g. lagani rast industrijske proizvodnje koji nosi obilježja granske diferencijacije);

1999.g. blago padanje ind. proizvodnje na 55,9% iz 1989.g.

NKD - Nacionalna klasifikacija djelatnosti.

Najviše je smanjena proizvodnja: strojogradnja, brodogradnja, metaloprerađivačka industrija, tekstil/koža.

Najniži pad ostvaren je u proizvodnji celuloze i papira, kemijskih proizvoda, nafte i plina.

Povećana je opskrba električnom energijom, plinom i vodom.

Proizvodnja je najviše smanjena u granama i grupacijama koji su nositelji tehnološkog i dugoročnog ekonomskog razvoja.

1998.g. – 36% čine intermedijarni proizovodi (osim energije), 34% netrajni proizovdi za široku potrošnju, 14% za proizvodnju energije, 10% kapitalni proizvodi i dr.

Proizvodnost rada u RH raste zbog smanjenog broja zaposlenih (ranije se to desilo 1967.g.)

Proizvodnost rada = količina proizvodnje/rad (Q/L).

Od 1990.g. broj zaposlenih u industriji se smanjuje.

KREIRANJE USPJEŠNE HRV. INDUSTRIJSKE POLITIKE:

ind. pol. u načelu treba polaziti od participativnosti i konsenzusa socijlnih partnera;

prednost primjeni horizontalnih mjera;

prema OECD-u programi državne pomoći imaju četiri osobine:

privremeno trajanje;

transparentnost;

vezani su za postupno ukidanje viška kapaciteta;

što je moguće manje iskrivljavati rela

15. poglavlje: SOCIJALNA INFRASTRUKTURA KAO ČIMBENIK RAZVOJA HRV. GOSPODARSTVA

INFRASTRUKTURNE DJELATNOSTI predstavljaju op i input i pretpostavku skladnog gosp i socijalnog razvitka zemlje Sve ve e zna enje na ukupan razvoj ima socijalna ili neprivredna infrastruktura

Socijalna infrastruktura – nužna državna investicija.

Potrošnja usluga socijalne infrastrukture ne odvija se individualno već zajednički.

ZDRAVSTVO I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA:

Andrija Štampar od 1920-1930.g. zaslužan je za pomicanje javnozdravstvenih usluga i osnivanje prvih centara primarne zdravstvene zaštite.

1945.g. uređeno je jedinstveno državno zdravstveno osiguranje, financiranje iz dohotka i njemu sličnih izvora, prvo osigurano na lokalnoj razini.

Kasnije federalna vlast uvodi MF i fondove zdravstvenog osiguranja.

POTRAŽNJA ZDRAVSTVENIH USLUGA OVISI O:

veličini i strukturi populacije,

zdravstvenom stanju populacije,

okolinskim faktorima.

Starenje stanovništva postaje jednim od osnovnih generatora veće zdravstvene potrošnje. Pri procjeni se koriste: podaci o smrtnosti i uzrocima smrti, pobolu (morbiditetu, individualnosti, privremenom odsustvu s posla), očekivano trajanje života pri porodu (1998.g. 72,5.g.; 68,6g. muškarci; 76,2 g. žene).

Pogoršan odnos broja zaposlenih i broja umirovljenika (2000.g. – 1,2 zaposlenih na 1 umirovljenika), smrtnost dojenčadi (1998.g. 8,2‰ – otprilike 11.g. iza prosjeka EU (5‰)).

Od bolesti srca i krvnih žila godišnje umre više od 27.000 (52%) osoba.

Od posljedica pušenja umire od 12.000-15.000 osoba.

Broj alkoholičara iznosi oko 300.000.

U zdravstvenom sustavu zaposleno je oko 65.000 osoba: 46.500 zdravstvenih djelatnika – od toga 10.436 doktora medicine.

S obzirom na stručnu spremu:

2000.g. SSS 51,7 %;

doktori medicine 22,42%;

stomatologije 6,08%;

farmaceuti 4,46%;

VŠS – 12,04%

Najviše doktora medicine njih 53% zaposleno je u bolnicama.

1991.g. – broj lječnika na 1000 stan.iznosio je 2,1

2001.g. – broj lječnika na 1000 stan. iznosio je 2,3 – Hrvatska se nalazi između Velike Britanije (1,4) i Njemačke (3,0).

Broj specijalista u omjeru 5:1 premašuje broj lječnika opće prakse (nije slučaj u razvijenim zemljama).

SUSTAV ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA:

uveden je Zakon o zdravstvenoj zaštiti iz 1993.g.;

prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja provodi HZZO, koji ima organiziranu službu na razini Direkcije i 20 županijskih ureda;

sustav financiranja – doprinosi, sredstva iz proračuna za Zakonom propisane obveze.

Od 1993.g. u zdravstvu se ne prikazuju troškovi amortizacije.

1998.g. uveden je PDV u sustav zdravstvene zaštite.

1. veljače 1998.g. ukinuta je stopa doprinosa na mirovine.

MREŽA BOLNICA (65 jedinica):

2 klinička bolnička centra;

2 kliničke bolnice;

7 klinika;

23 opće bolnice;

28 specijalnih bolnica;

otpisanost dugotrajne imovine 80%

2000.g. investicije manje za 50% nego u 1999.g.

Od 1999.g. ugovaranje ležajeva prema sljedečim kriterijima:

3,5 bolničkih ležajeva na 1000 osiguranih osoba za akutne bolesti; a 1,54 za osobe s kroničnim bolestima;

minimalni broj ležejava ugovoren za pojedinu djelatnost je 10 ležaja.

FINANCIRANJE SUSTAVA:

od 1993.g. odvija se proces privatizacije primarne zdrav. zaštite, proces ugovaranja zdrav. zaštite stabilizirao se na brojci 4.188.407 osoba u 1999.g.;

Od 1993-1997.g. plaćali su se računi bolnica za izvršne usluge;

od 1997.g. (lipanj) uvedeni su proračuni bolnica na bazi fakturirane realizacije iz 1995.g. uvećani za 20%;

1999.g. sudjelovanje participacije u ukupnim prihodima iznosi 0,859%;

izdvajanja iz i na plaće iznosi ukupno 16%;

1,2 mil. osiguranika snosi troškove zdravstvene zaštite za oko 90% stanovništva.

OBRAZOVANJE:

1,7% stanovništava je nepismeno u RH,

od 1952.g. – obavezno je osnovnoškolsko obrazovanje (8g.),

više od 45% odraslih osoba ima samo OŠ, ili ni nju završenu.

OBRAZOVNI SUSTAV U RH IMA 4 RAZINE:

PREDŠKOLSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE – redoviti programi od 5-10 sati dnevno;

416 vrtića (uključuje 27 OŠ) – time je obuhvaćeno 103.929 djece (32% - 1999.g.).

OSNOVNOŠKOLSKO OBRAZOVANJE:

98% završi OŠ, 94% djece se školuje dalje;

u RH 1.218 OŠ – najviše u Zg. najmanje u Virovitičko-podravskoj županiji (17), Ličko-senjskoj (15) i Požeško-slavonskoj (14).;

broj škola i broj učenika stalno se smanjuje (1999/2000.g. 1.218 škola i 411.669 učenika);

izdvajanja za OŠ – udio u BDP-u 2,65%;

1999.g. udio sredstava za OŠ i SŠ iznosio je 8,92%;

sredstva za plaće i naknade 80% iz proračuna, za financiranje tekućih rashoda 17% (0,95 kuna po učeniku dnevno), 3% kapitalni izdaci.

SREDNJEŠKOLSKO OBRAZOVANJE:

73 gimnazije, 59 drugih SŠ, 37 umjetničkih, 273 strukovnih škola;

sredstva za plaće i naknade 82% iz proračuna; za financiranje tekućih rashoda 11%; 7% za potporu učenicima u učeničkim domovima i za kapitalne izdatke.

VISOKOŠKOLSKO OBRAZOVANJE:

17 studenata na 1000. stan.;

1998/1999.g. na visokim učilištima studiralo je 75.200 studenata;

najveći postotak nastavnika ima između 40-50g.;

najveći broj doktora znanosti između 50-59 godina;

više od 60% ukupnih studenata studira u Zagrebu i oko 68% nastavnika zaposleno je na Sveučilištu u Zg.;

prosječna starost onih koji doktoriraju 40,5 godina;

najveći broj doktora znanosti zaposleno je u: obrazovanju (56,3% - od toga 98,4 na visokim učilištima), djelatnostima I&R 12,7%; djelatnostima zdrav. zaštite i socijalne skrbi 18,3%.;

financije – zajedno s rashodima za znanstvena istraživanja 2000.g. izdvojeno je 1,29% BDP-a.

2000.g. – postotni udio mlađeg radnog kontingenta u obrazovanju 5,5% (EU 14,6%), stariji radni kontingent participira na određeni način u sustavu obrazovanja 0,3% u skandinaviji čak 20%.

20% studenata završi studij u roku.

Do navršenih 7.g. studija diplomira 30%, 50% nikad ne diplomira.

Od ukupno 100.000 studenata 1/5 čine studenti stručnih studija.

BDP RH pet puta je manji od prosjeka EU (5.000/25.000 eura).

Proračunski rashodi po stanovniku za obrazovanje 7,5 puta su manji od EU (1.500/200 eura).

Proračunski rashodi po redovitom studentu 15 puta su manji od EU (15.000/1000 eura).

Obrazovanje odraslih osoba obavlja 372 ustanove.

U razdoblju 2000/2001 – 25.576 starijih osoba je  pohađalo te ustanove.

ZNANOST:

ustroj znanstvenoistraživačke djelatnosti sastoji se od 6 znanstvenih područja;

u RH znanstvenoistraživački instituti organizirani su u 4 osnovna tipa ustanova: javni instituti, visoka učilišta, gospodarski instituti, ostali pravni subjekti;

raspored istraživača po pojedinim institucijama: 52,3% na sveučilištima, 6,3% gospodarski instituti, 22% ostale institucije.

Prosječna starost znnanstvenika je 50.g (138 akademika, 50 mlađih od 70 g.).

Struktura izvoza prihoda za istraživanje i razvoj: 46,7% sredstava državne i lokalne razine, 41,0% vladinih sredstava, 4,8% inozemni naručitelji.

CARNET – Hrv. akademska istraživačka mreža – koristi 70% naših istraživača.

JAVNA UPRAVA (3 pristupa javnoj upravi):

POLITIČKI PRISTUP – orijentira se prema istraživanju vrijednosti predstavničkog sustava u pojedinoj zemlji; politički utjecaj u JU ostavruje se izravno i neizravno.

PRAVNI PRISTUP – središte je visoka ovisnost o zakonima i zakonskim propisima; u Europi upravni sudovi služe za zaštitu individualnih prava u javnoj upravi.

MANAGERSKI PRISTUP – javni sektor se tretira kao poslovni sustav – pristup potječe iz 1940.g. ta f-ja se opisuje pomoću akronima POSDCORB (planiranje, organiziranje, kadrovsko popunjavanje, usmjeravanje, koordinacija i izrada proračuna).

U RH postoji potreba za decentarlizacijom upravljanja JU. Dominantan udio opće države u ukupnoj javnoj potrošnji (u gotovo svim javnim djelatnostima).

Troškovi decentralizacije oko 1,2 mlrd. kuna.

RH – teritorijalni ustroj: 422 općine, 122 grada, 20 županija. Županije imaju obilježje dvojnosti: istodobno obavljaju funkciju lokalne uprave i samouprave.

Potrebno je jasno razdvojiti funkciju središnje države od lokalnih jedinica.

Područja od posebne državne skrbi – ujednačiti regije, sustav fiskalnog izravnanja.

16. poglavlje: TRŽIŠNA VALORIZACIJA GOSPODARSKE INFRASTRUKTURE

POD INFRASTRUKTUROM U U EM SMISLU podrazumijevamo stvarni ili materijalni kapital u djelatnostima prometa energije vodoprivrede obrazovanja zdravstva istra ivanja kulture sporta i rekreacije odmora i odr avanja javnog reda i poretka

POD INFRASTRUKTUROM U ŠIREM SMISLU

Frey podrazumijeva infrastrukturna područja (djelatnosti, grane, sektori i podesektori) koji pružaju infrastrukturne usluge.

Infrastrukturu u užem smislu možemo podijeliti na materijalnu gospodarstvenu (privrednu) i materijalnu izvangospodarstvenu (izvanprivrednu).

S prostornog motrišta može se podijeliti na mikro i makro infrastrukturu.

MAKROINFRASTRUKTURA – regionalna, međuregionalna, nacionalna i međunarodna (kontinentalna i globalna).

MIKROINFRASTRUKTURA – primarni, sekundarni, tercijarni objekti i komunalni priključci.

Javne investicije u materijalnu infrastrukturu sredstvo su ekonomske politike. Opći i specifični inputi proizvodnje.

Opći inputi proizvodnje – proizvodne jedinice koji koriste izvan procesa proizvodnje.

Specifični inputi proizvodnje – sirovine i pomoćni materijali.

Mogući izvori financiranja infrastrukture su višestruki:

sredstva infrastrukturnih poduzeća,

sredstva poduzeća u izravno proizvodnim djelatnostima,

krediti – domaći i inozemni,

javni dug – javni zajmovi,

sredstva stanovništva – porezi, štednja,

ostali izvori

TROŠKOVI I KORISTI INFRASTRUKTURE:

Zemlje u razvoju ulažu do 200 mlrd $ u novu infrastrukturu (što je 20% njihovih ukupnih godišnjih investicija ili 40-60% javnih investicija). Javne investicije u infrastrukturu dosežu 2-8% (prosječno 4%) BDP-a i 90% su ulaganja države.

40% energetskih postrojenja u zemljama  u razvoju nije upotrebljivo.

1991-1999.g. – ulaganja Svj. banke i drugih investitora u zemlje I Europe i države bivšeg SSSR-a iznose 25,8 mlrd. $ (do 2010.g. iznosit će 1.100 mlrd$ - oko 6% njihovog godišnjeg BDP-a).

Izravne ratne štete na sustavima velike gospodarske infrastrukture iznosile se oko 2,8 mlrd. US$ (najviše je pretrpio energetski sektor – HEP i INA).

ENERGETIKA:

relativna razina potrošnje energije izražava razinu razvijenosti neke zemlje. Tri najveća svj. proizvođača i potrošača energije su: SAD, Rusija i Kina (do 1999.g. proizvele 38%, a potrošile 41% primarne energije). Zemlje članice OECD-a troše najveći dio primarne energije (1999.g. 59 postotni udjel).

VAŽNIJI ENERGETSKI KAPACITETI U 2000.g.:

sirova nafta i kondenzat u RH crpe se sa 31 naftnog polja (40% domaćih potreba);

rafinirije u Rijeci, Sisku i Zagrebu raspolažu s kapacitetima za preradu oko 17 milijuna tona sirove nafte,

635 benzinskih postaja (402 Inine)

JANAF s instaliranim kapacitetima cjevovoda za transport 20 milijuna tona nafte godišnje, skladišni kapaciteti od 820.000 m3; trasa naftovoda duga 625 km.

prirodni plin crpi se iz 17 plinskih polja (60% hrv. potreba);

plinovod duljine 2179 km;

38 distribucijskih poduzeća za opskrbu potrošača plinom,

31 hidroelektrana (2076 MW); 14 termoelektrana (1519 MW; 650 MW izvan RH); 50% NE Krško (332 MW). Ukupno HE i TE u RH (3595 MW) izvan RH 982 MW – sveukupno 4577 MW;

sustav prijenosa električne energije HEP-a sastoji se od 162 trafostanice, 4737km duljina prijenosne mreže. Distribucijski sustav: 22.755 trafo stanice i 122 231 km duga distribucijska mreža;

proizvodnja ukupne primarne energije ima tendenciju dugoročnog pada!;

u strukturi proizvedene primarne energije u razdoblju 1988-200o.g. zastupljeni su: ugljen (2%, ali 2000.g. se prestaje proizvoditi); ogrjevno drvo s približno 8,4%; sirova nafta (45.1%, 28%); prirodni plin (26,5%, 32,4%); vodne snage (18%, 31,1%).

Ukupna potrošnja energije: od 1998-1992.g. pada, nakon 1992.g. lagano raste (2000.g. 359,62 PJ).

Uvozna energetska ovisnost 1998-2000.g.:

sirova nafta od 60 - 235% iznad domaće primarne proizvodnje;

prirodni plin (30 - 69%);

ugljen (273 - 2073%).

Od ukupno potrošene energije (1998-2000.g) tek je između 55,2% i 60,5% dostupno neposrednoj potrošnji tj. krajnjim korisnicima da bi zadovoljili energetske potrebe, dok ostala otpada na gubitke u transformacijama (pri transportu i distribuciji). Gubici transformacije u energetskom sektoru (17,3 - 20,9% god.), pogonska potrošnja (8,3 - 12,7%), gubici u transportu i distribuciji energije (1,8 - 3,8%), neenergetska potrošnja (6,9 - 11%).

Struktura ukupne neposredne godišnje potrošnje energije:

potrošnja industrije s udjelom 36,9 - 23% s tendencijom pada;

potrošnja prometa s udjelom 21,9 - 29,3%;

opća potrošnja 41,1 - 49,3%.

U strukturi neposredne potrošnje energije 1998-2000.g. dominiraju tekuća goriva, (42-48,5%), električna energija (18,3-19,2%) i plinovita goriva (11,9-15,5%).

Energetska intenzivnost u RH 2000. godini bila je na razini od 291 tonu ekvivalentne nafte na milijun US$ PPP BDP. Zaostajemo za svijetom.

Potrošnja ukupne energije po stanovniku u Hrvatskoj 2000.g. iznosila je 2357 kg. ekvivalentne nafte.

Emisija onečišćujućih tvari u zrak: SO2, NOx (oko 64%), emisiji CO2 najviše pridonose ložišta (68-69%), a potom promet (31-32%).

Politike cijena različitih oblika energije – premalo su na tržišnim osnovama.

Hrvatski energetski sektor pretstavlja vrlo mali dio svjetskog energetskog sektora – 0,5‰ proizvodnje i oko 1‰ potrošnje energije svijeta (2000.g.).

ivne cijene