San o naljepsoj djevojci

San o naljepsoj djevojci

Stara izreka kaze:”Poslije bitke su svi generali pametni” a mi bi mogli dodati : ”a poslije svake utakmice, navijaci najbolji selektori”. Mnogo toga je vec napisano i receno o utakmicama reprezentacije Bosne i Hercegovine u nedavno zavrsenim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo (SP) 2006 u Njemackoj. Culi smo misljenja strucnjaka i ”strucnjaka”, navijaca, fudbalera i trenera. Ipak, nelogicno bi bilo poslati prvi broj BHF-magazina na ulicu a ne osvrnuti se na kvalifikacije za SP2006.

Pokusaj(i) fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine da se plasira na zavrsnicu jednoga velikoga takmicenja moze se vremenom usporediti sa pokusajima lijepoga ali stidnoga momka da osvoji srce naljepse djevojke iz sokaka. Najprije se pokusa nekoliko puta bez malte ne ikakvih sansi za uspijeh, a onda uz malo ozbilnijega rada, vise iskustva, malo srece i neuspjeha drugih momaka iz sokaka dodje se opet do neke nove prilike. I tako vremenom momak postaje sve blizi i blizi djevojci iz snova medjutim ona nikako da postane njegova. Momak je i lijep i talentovan i u zadnje vrijeme je poradio dosta oko sebe ali mu jos uvijek hvali nekoliko sitnica i ”sitnica” da bi se san jednoga dana ostvario i posao java. Hvali mu takodje i malo vise istinske podrske iz njegove okoline.

Vec drugi kvalifikacioni cirkus uzastopno nasa reprezentacija dolazi tako blizu zeljenoga cilja medjutim na kraju se desava da ipak neke druge reprezentacije odlaze na prvenstvo ili pak dobivju priliku da se tamo plasiraju preko dvije utakmice play-off-a. Prvi put nam se to desilo u kvalifikacijama za odlazak na Evropsko prvenstvo (EP) 2004 godine u Portugalu, kada u ”odlucujucoj” utakmici ni pored prednosti domacega terena i velicanstvene podrske prepunoga stadiona Kosevo nismo uspjeli pobijediti Dansku, a drugi put nedavno u Beogradu u zadnjoj i ”odlucujucoj” utakmici za odlazak na SP2006 gdje je navijanje domace publike bilo sve drugo samo ne velicanstveno. Jedni ce reci da nam se nije dalo, da nismo imali srece, drugi ce reci da je to sve namjesteno samo da se BiH ne pojavi na jednoj zavrsnici dok ce treci pokusati ukazati na to da je ipak najvise do nas samih i da momak koji ne vjeruje 100 % u svoje snage, koji nema mir i red u svome zaljedju i maksimalnu podrsku u onome sto tezi te se pocne predavati vec nakon prvoga neuspijeha nikada nece dozivjeti da ode na veceru sa naljepsom curom iz sokaka. Znamo da sreca prati hrabre koji vjeruju u sebe a ta teza da nas citav svijet mrzi lici vise na tezu nasih istocnih komsija tokom devedesetih godina prosloga vijeka. Medjutim ako se neke stvari malo vise analiziraju onda se moze doci do zakljucka da je najveci krivac za jos jedan (ne)uspjeh – po nekima je uspjeh sto smo zavrsili treci u nasoj kvalifikacionoj grupi ali se sa njima uopste ne slazem – ipak u nama samima, u samoj reprezentaciji BiH i atmosferi u kojoj se cjelokupni nas fudbal nalazi.

Utakmice minuloga ciklusa su pokazale sve one nase najbolje i najgore osobine. Sa pozitivne strane treba svakako izdvojiti onaj velicanstveni mec protiv reprezentacije Spanije u Zenici kada smo pokazali da imamo fudbalere koji se mogu nositi sa najboljima u Evropi dok cemo sa druge negativne strane tesko zaboraviti onu mizeriju kakvu su nam nasi reprezentativci priustili u utakmici protiv Litvanije u Sarajevu te debakl u Briselu koji i pored cetiri gola u nasoj mrezi nije zabolio toliko koliko tromost, nevjera u svoje mogucnosti i totalni nedostatak kreativiteta prikazan u vec spomenutome mecu protiv Litvanije. Mozda ove dvije utakmice, ove dvije suportnosi i najbolje pokazuju razloge naseg neuspijeha. Ono sto smo pokazali u utakmici sa Spanijom u Zenici je nesto sto je nasa snaga i sto u buducnosti treba da bude temelj nase reprezentacije a to je tehnicki dotjeran tj. kretivan fudbal pomijesan sa vjerom u svoje mogucnosti i maksimalnim zalaganjem za dres a drzavnim grbom. Naravno da svaka fudbalska ekipa na ovome svijetu ima dana kada kombinacije jednostavno ne idu ali u takvim danima ona treba jos vise pojacati borenost i zalaganje upravo onako kako su to nasi reprezentativci i uradili u Valenciji gdje smo zalaganjem svih pojedinaca bili na domak velike pobjede nad Spanijom iako nismo sastavili tri precizna dodavanja u toku citave te utakmice. Sa druge strane jedan dio nasih fudbalera sigurno nije imao potreba da se tusira nakon utakmice u Sarajevu sa Litvanijiom. Nas problem je sto se jedan dan mozemo nositi sa nsjboljima a drugi dan moramo strahovati od utakmice sa Farskim Ostrvima.

Kada se sve sagleda jasno nam je da sa pravo sanjamo da odemo na neko EP ili SP medjutim da bi taj san postao java potrebno je pored sportske srece i da se neke stvari u i oko BH reprezentacije i opcenito BH-fudbala radiklano promijene a sve te promjene treba da dovedu do jednoga, a to je da se stvori cult reprezentacije. Recimo, pomalo je smijesno vidjeti u dresu reprezentacije fudbalere koji veliku vecinu utakmica svoga kluba posmatraju sa klupe za rezervne igrace ili cak sa tribina. Ovdje je neophodno da se stvari promijene kako u glavama nasih trenera/selektora tako i u glavama samih fudbalera. Potrebna je promijena mentaliteta bez obzira koliko ona mozda trenutno izgledala nemoguca. Onoga dana kada neki od nasih fudbalera izaberu manje klubove i manje zaradu a vecu minutazu na terenu a sve u cilju da se nametnu selektoru dobrom formom, tek onda ce se osjetiti istinski napredak nase reprezentacije. To su stvari koje su sasvim normalne u drzava i reprezentacijama gdje stvari funkcionisu ali kod nas na zalost jos ne.

Nadalje, neophodno je da se jednom zauvijek uvede red u domacu Premijer Ligu jer nacin na koji ona danas funkcionise ne donosi ama bas nista dobro naseme fudbalu a najmanje nasoj reprezentaciji. BiH je uvijek bila i bice puna fudbalskih talenata medjutim talenat nikada nije niti ce biti dovoljan. Potreban je ozbiljan rad sa mladjim selekcijama te Premier Liga u kojoj ce biti veci broj jakih susreta jer ako ce recimo talenti poput Trifunovica ili Vladavica odigrati jednu zaista jaku utakmicu tek svakih 3-4 mjeseca onda oni nikada nece dostici kvalitet kakav je, po normalnim kriterijima, neophodan za nastupe u drzavnome dresu jer napredak se postize samoigranjem utakmica protiv jakih protivnika. Ako to treba da znaci da ligu treba smanjiti na 10 ili 12 klubova koji bi medjusobno igrali 3-4 puta onda to treba i uciniti. Neki ce reci da postoje mnoge reprezentacije koje se cesto plasiraju na razna takmicenja a da su njihove domace lige po prilicito slabe gledajuci na UEFA-inu rang listu.To je savim tacno mejudtim ne smije se zaboraviti da su ti fudbaleri koji igraju u drugim ligama ponikli u svojoj domovini u lokalnim klubovima. Jedan dobar fudbaler se ne stvara od 23 godine zivota nego od svoje 13-14 godine.

Selektor nase reprezentacije mora biti osoba koja ce se 100% posvetiti samo poslu vodjenja reprezentacije pogotovo sto smo mi nacija koja ima dijasporu razbacanu po citavoj evropi a vremenom je sve veci i veci broj nase omladine na zapadu koja uz marljiv i profesionalan rad te bosanski talenat za fudbal primamljuju paznju mnogih. Ne smije nam se desavati na talentovani momci u cijim venama tece bosanska krv oblace dresove Svedske,Njemacke, Austrije ili Svicarske A da bi se to u buducnosti izbjeglo potrebno je da se uvede red u N/F SBiH, da ljudi koji su se isprofanisali napuste svoja mjesta i prepuste funkcije novim ljudima koji ce biti ili iskusni fudbalski lisci ili sposobni ekonomisti jer fudbal i finansije su dvije stvari koje jednostavno ne idu jedna bez druge u danasnje vrijeme. Ali isto tako je potrebno da ti mladi momci ne razmisljaju samo dzepom neko malo vise srcem bas onako kako su to uradili Bajramovic i Barbarez. Mi smo mala zemlja a znamo da je jedini put ka uspjehu reprezentacije ostra konkurencija na svim pozicijama i zbog toga je neophodno da posvetimo paznju nasim talentima kako u domovini tako i u dijaspori.

Selektor reprezentacije takodje mora uvijek znati sta mu je kicma tima. Nedavno sam citao interwiev sa jednim poznatim evropskim treneromu kome on istice koliko je vazno da je kostur ekipe isti to jeste da se zna ko je ”glava” u svakoj fazi igre. Znaci stabilan golma, jak centralni odbranbeni igrac, defanzivni veznak koji ce lomiti napade protivnika prije nego sto se on opazno priblizi golukreativan oganzivni veznjak te napadac koje nije potrebno dvadesetcetiri sanse sa postigne jedan zgoditak. Kada se u ekipi ima tih pet fudbalera koji igraju 95% utakmica onda je lakse mijenjati i isprobavati ostala mjesta u ekipi. Neophodno je naravno i to da je jedan od tih pet istiniski vodja ekipe, lider i na fudbalskome i na ljudskome planu upravo onakav kakave je u ovim kvalifikacijama bio Sergej Barbarez.

Taj cult reprezentacije je potrebno prenijeti i na javnost te navijace. Jednostavno nam se ne smije desiti da nam reprezentacija igra pred 5.000 gledalaca ili da se pojedini fudbaleri izvizde samo zato sto igraju za odredjeni klub iz Premijer Lige. Onoga dana kada nam svima nama bude svejedno da li je neki reprezentativac iz Sarajeva, Zenice, Mostara, Minchena ili Busovace sve dok se on istinski bori za drzavni dres i zasluzuje poziv svojim nastupima toga dana ce i cult reprezentacije biti stvarnost a ne samo san. Jos jedna vazan zadatak koji navijaci i mediji imaju na sebi jeste ne praviti hampu odmah nakon jednoga poraza ali ni uspordjivati nas sa Brazilom ili Argentinom nakon jedne dobre utakmice. Takvom atmosferom se nista ne postize isto kao sto se ne postize nista otpisivanjem preprzentacije vec nakon prva dva-tri kola kvalifikacija. Sve dok postoji i teoretska sansa treba vjerovati u svoj uspjeh jer vez vjere u uspijeh i onda kada stvari izgledaju najgore uspijeh nece nikada doci. Drugi ce i dalje ici na svjetska i evropska prevenstva a mi cemo i dalje samo sanjariti kao sto i onaj momak sa pocetka ovoga teksta sanjati o veceri sa najljepsom djevojci iz sokaka.