SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM

Duhovna podloga nastanka simboličkog interakcionizma

Na simbolički interakcionizam utjecali su: američki pragmatizam, fenomenološka sociologija Alfreda Schultza, čikaška škola…

Američki pragmatizam smatra da

nema smisla sumnjati u svaku moguću sposobnost spoznavanja koja se odvija u realnim životnim situacijama

ispravno spoznavanje omogućuje čovjeku prevladavanje problema

Blumer smatra da ništa nije potpuno određeno, čovjek stvari mijenja u hodu. Na to se osvrće G. H. Mead.

Simbolički interakcionizam pridaje značenje interakciji koja je mjesto razmjene i znanja. Socijalno djelovanje po S.I. je trajan proces u kojem se oblikuje ljudsko djelovanje. Ljudi ponašanje usklađuju kroz međusobno komuniciranje (jezik, geste). U interakciji se nadopunjuje znanje. U S.I. osjeća se utjecaj darvinizma.

Početkom stoljeća u Americi se osjećaju loše posljedice industrijalizacije ( ekonomske promjene, imigranti, veliki broj ljudi u gradovima, slamovi…) središte je Chicago ( čikaška škola).

G. H. Mead 1900. god. predaje kolegij – socijalna psihologija. Do recepcije Meadova rada dolazi preko Blumera. 1960. godine Meadova teorija nazvana je Simbolički interakcionizam iako ju on naziva Socijalni biheviorizam.

Smatra da je čovjek biološko biće koje reagira na podražaje. Upućuje na važnost ponašanja. Za ponašanje pojedinca važne su duhovne aktivnosti. Vatson smatra da podražaj djeluje na ponašanje, promjenom podražaja dolazi do promjene ponašanja.

U biheviorizmu čovjek je pod diktaturom okoline.

Mead smatra da je čovjek djelujuća i razumom obdarena osoba. Time se suprotstavlja psihoanalizi dokazujući da nije sve pohranjeno u podsvjesnom nego je potrebno spojiti i vanjske i unutarnje utjecaje. Tom teorijom M. se usredotočuje na akciju aktera i svijeta, odnosno na sposobnost aktera da interpretira svijet. Meadovo važno djelo je «Mind, self and society» (Svijest, osoba i društvo).

Simbolički interakcionizam je moderna varijanta razumijevajuće sociologije iako se ne temelji na M. Weberu . Istina se ne traži u apstraktnoj sociološkoj teoriji već se ona nalazi u interakciji odn. djelovanju.

GEORGE HERBERT MEAD (1863 – 1931)

Biografija

Osobnost i društveno djelovanje nose pečat simbola koji se dobivaju procesom socijalizacije i koriste u interakciji. Čovjek svoj svijet stvara pomoću simboličkih značenja – temeljna misao koju razvija u sklopu antropološke teorije komunikacije.

U kontekstu antropološke teorije komunikacije M. radi razliku

znak

pokret (gesta)

simbol

Najjednostavniji znaci su instinktivni simboli – smisleni podražaji koji aktiviraju instinktivne reakcije, neovisne o svakom socijalnom odnosu.

Pokret (gesta) – termin koji preuzima od W. Wundta - označava držanje, stav. To je specifičan stimulans na drugu individuu. (pr. dva psa). Time se M. kreće u psihološkoj teoriji ali cilja na socijalno djelovanje.

Smisao je veza pokreta s radnjom koja taj pokret reprezentira. Upućuje na nešto prije ili poslije djelovanja. Pokreti ne izazivaju bilo kakvo ponašanje već određenu reakciju. Pokreti izazivaju reakciju drugih koji idu do konkretne društvene djelatnosti.

Čovjek je u stanju usporiti svoje reakcije, pomaknuti pokret za kasnije – taj proces M. naziva RAZMIŠLJANJE. Čovjek se odvaja od pokreta i gleda na smisao. Konkretnu situaciju procjenjujemo time što koristimo ranija iskustva. On je u stanju interpretirati situaciju tako što ju poopćuje povezujući je s idejom pokreta.

SIMBOL je smisao u vanjskom znaku. Stoji za smisao onih stvari ili pojava koje želimo naglasiti. Nadilazi konkretnu situaciju i ima opći smisao.

Čovjek razmišljajući izabire jednu od više reakcija (a ne automizmom kao životinje primjer psi).

PITANJE RAZLIČITIH INTERPRETACIJE

Ljudi u stanju stvarati smislene signifikantne simbole. To su simboli koji i kod drugih izazivaju iste interpretacije i iste reakcije. Razmišljanje se vrši preko signifikantnih simbola (Berger, Luckmann) Na točci na kojoj simbol postaje signifikantan nastaje JEZIK.

Podrijetlo jezika za M. je vokalni pokret (glasom i riječju). Koristeći vokalni pokret čovjek od biološkog postaje misleća individua. Jezik je najviše razvijeni oblik komunikacije. U njoj su pohranjena kolektivna iskustva. To je temeljni civilizacijski napor.

Misliti jest moći u svako vrijeme simbolički raspolagati prijašnjim iskustvima.

PREUZIMANJE ULOGA

Moguće je staviti sebe na mjesto drugoga. Što znači da si ego može predočiti kako će alter reagirati. Ponašanje se može anticipirati. Dok koriste iste simbole alter može prihvatiti reakcije ega. Ego se premješta u ulogu altera i obrnuto. Tu sposobnost preuzimanja perspektive drugoga M. naziva PREUZIMANJE ULOGA (mišljenje u ulozi drugoga). Kasnije se ona naziva empatija. Time se rasterećuje vlastito djelovanje. Suzdržava nas besmislenih situacija i čini nas opreznijima. Možemo provocirati određene reakcije, igru. To kasnije opisuje E. Goffman (svi smo mi u kazalištu).

M. svojim modelom upozorava

akteri se u svom djelovanju međusobno ograničavaju

ego djeluje očekujući reakcije altera

bez ograničavanja tih perspektiva djelovanje ne bi bilo moguće

Obostrana interpretacija je pretpostavka za daljnje djelovanje ne samo u grupi već i unutar samog pojedinca. Taj proces omogućuju mentalni procesi (svijest i intelekt). Cilj razmišljanja nije da drugi razumije pojedinca već da pojedinac razumije sebe.

OSOBA IDENTITET

Kako sebe vidjeti u očima drugih? U razmišljanju do izražaja dolazi čovjekova svijest. Razmišljanje znači dovesti situaciju u idealan okvir. Ideja je smisao koji je pridodan situaciji. Svijest je sposobnost kontrole reakcije (svoje i drugih).

Obilaženje oko drugih je pretpostavka vlastitog identiteta. Ta sposobnost je u preuzimanju uloga. Neposredno djelovanje leži u sposobnosti kontrole vlastitih reakcija.

Za identitet je potrebno da osoba reagira na sebe. Tek odnosom prema drugima postižemo SAMOSVIJEST. To je proces u kome individua od samog sebe čini objekt promatranja. Subjekt se promatra pogledom drugih te vlastitom reakcijom na pogled drugih.

2. socijalne faze razvoja identiteta

dijete se uči orijentirati prema većem sustavu

a ujedno postaje svjesno sebe

Taj proces M. naziva IGRA.

IGRA I IGRANJE

Mead razlikuje pojmove igra (play) te igranje (game). Osobu (self) razumijeva u kontekstu društva, u igri. Dijete kroz igru preuzima uloge reprezentanata, uči uloge i raspolaže njima.

Play

Tim pojmom objašnjava preuzimanje uloga. Dijete preuzima uloge osoba sa kojima dolazi u dodir. To Mead naziva SIGNIFIKANTNI DRUGI. Dijete u toj ulozi smatra da ono jest drugi. «Dijete kazuje nešto u svojstvu drugoga, koji je stimulans za njega samoga». Tako se razvija dijalog oba identiteta pomoću pokreta. Dijete se naizmjenično prebacuje u ulogu sebe te u ulogu signifikantnog drugoga, među njima nastaje dijalog. Tako ući upuštati se u druge identitete. Zajamčuje si reakcije drugih na sebe i obratno.

Berger i Luckmann kažu «čovjek postaje ono što su njegovi signifikanfni drugi ostavili u njemu». To je subjektivno prisvajanje identiteta. Pojedinac preuzima ne samo stavove već i svijet drugih.

Game

Grupnu igru Mead naziva game. Dijete uči značenje organiziranih uloga. U igranju dijete mora obraćati pozornost na cijeli niz uloga te ih sve koordinirati. Proces igranja jest učenje upoznavanjem generaliziranog, poopćenog drugoga. Djelovanje pojedinog igrača pretpostavlja reakcije drugih. To je organizirano u PRAVILIMA.

Temeljne razlike između igre i igranja

u igranju dijete mora shvatiti ponašanje svih sudionika (biti unaprijed upoznat s reakcijama  drugih). Društvena grupa daje pojedincu vlastiti identitet, može se nazvati generalizirajući drugi.

u igranju dijete se mora identificirati s grupnim ciljem, a u igri uloge preuzima neovisno.

djelovanje djeteta zavisi od reakcija drugih, pa mora naučiti mnoge uloge kroz preuzimanje uloga.

Razlika – signifikantni i generalizirani drugi

Generalizirani drugi je slika koju čovjek ima u nekome drugome.

Pojam game je svaka situacija u kojoj ja proživljavam u ulozi drugoga. Zbir generaliziranih drugih – očekivanja, norme i vrijednosti koje su u određenoj situaciji relevantne. Društvo je za M. generalizirani drugi. No to ne znači da postojanje gen. drugog isključuje postojanje pojedinca. Shvaća play i game kao faze u kojima dijete usvaja socijalnu kontrolu. To su bitne faze za razvoj svijesti. (To možemo usporediti s Durkheimovom kolektivnom sviješću). Tako čovjek prihvaća zajednicu u kojoj živi.

Impulzivno (I) i reflektirano (me) ja!

Preuzimanje uloga pretpostavlja postojanje samosvijesti

Kolje su pretpostavke potrebne da svatko ima različito iskustvo?

Objašnjenje…….posebnost se razvija u interakciji s drugima.

Dvije korespondirajuće strane JA postavljene su nasuprot. Podloga ličnosti se zasniva na preuzimanju uloge. I označava kako me vide drugi, kad toga postajem svjestan I prelazi u ME. Biološka baza impulzivnog ja je preobilje stvaralačkog nagona. Ono nije socijalizirano, teži ukinuti kontrolu društva nad pojedincem.

Uzima Freudovo ono ili es (nagon, poriv)- kotao kaotične energije, no M. vidi konstruktivni vid impulzivnog ja. Ono nije nešto negativno, rušilačko.

Pod perspektivom identiteta slika koju je drugi stvorio o meni. Refleksivno ja (me) sadrži organizirana vrijednosna ponašanja koja se postiže tijekom socijalizacije. Ono što je subjekt iskusio u sebi pri preuzimanju uloga. Me označava moju predodžbu o meni od strane drugog. Refleksivno ja uspoređuje s Freudovim nad ja (űber ich), ono je zapravo cenzura koja se vrši nad impulzivnim ja. Bez obzira na prisustvo drugoga. U suovisnosti sa samokontrolom.

Odnos impulzivnog i refleksivnog ja.

Impulzivno (spontano) ja reagira na refleksivno ja na buntovan način stoga je refleksivno ja društvena kontrola. Sam individuum preuzima kroz socijalizaciju mnoge identifikacije. Sustav refleksivnog ja nije čvrst niti homogen, nego stalno u pokretu. U refleksivnom ja razvija se REFLEKSIVNA SVIJEST. Mnoštvo perspektiva uspostavljaju refleksiju.

IDENTITET nastaje impulzivno i refleksivno ja trajno posreduju kroz dijalog. Uspjeli identitet nastaje kada obje strane ja stoje u ravnoteži.

Kako drugi gledaju na Mead-a?

Potrebno ga uspoređivati sa strukturalnim funkcionalizmom T. Parsonsa. Temeljna je razlika u tome što impulzivno ja Parsons interpretira kao nedostatak. Mead je vratio individuumu kutak slobode, te pokazao da se ostvarenjem impulzivnog ja ne ugrožava društvo već je ono pretpostavka pozitivnih promjena.

Teza o funkcionalnom preuzimanju uloga- individuum se stavlja u odnos samog sebe prema samom sebi.

Kod Parsonsa je u središtu uloga a kod Meada identitet (osobnost).

KRITIKA

Svoju analizu M. ne smješta u konkretne društvene odnose. Neovisno o vremenu i prostoru htio je dati teoriju o djelovanju.

HERBERT BLUMER

Pojam simbolički interakcionizam «jedna na svoj način barbarska tvorevina» skovana je nakon Meadove smrti kada Blumer preuzima katedru u Chikagu.

Pojavom Blumera u teoriju ulaze neke novine

sa stajališta SI ljudsko življenje je proces u kojem pojavnosti materijalnog svijeta ljudi stvaraju, preoblikuju ili odbacuju.

život se mijenja u suglasju s promjenama koje se događaju u objektivnom svijetu.

ljudi mijenjaju objektivni realitet i samim time svoje djelovanje

socijalno djelovanje treba se usmjeravati prema zajedničkom smislu i djelovanju

akteri obostrano pokazuju smisao svoga djelovanja

Tu se postavlja pitanje nalaska zajedničkog smisla.

Osnova Blumerove teorije je METODOLOŠKO POLAZIŠTE SI

SITUACIJA

Blumer se pita kako ljudima uspijeva međusobno uskladiti svoja djelovanja?

Objašnjenje za Meada je da ludi polaze od zajedničkog smisla, sličnu misao možemo pronaći i kod Webera no M. naglašava da su akteri taj smisao postavili tako da ga jedni drugima pokazuju.

Blumer smatra da akteri u interakciji proizvode zajedničke simbole koje potvrđuju i ponovo definiraju zajedničkim djelovanjem. U interakciji svaki akter definira SITUACIJU- on pokazuje svojim ponašanjem, daje na znanje, kako bi shvatio tu situaciju akter ju redefinira sa svojom slikom stvarnosti.

Taj proces kojeg akteri postaju rijetko svjesni dovodi do ZAJEDNIČKOG DEFINIRANJA SITUACIJE.

Temeljno polazište interpretativne sociologije jest TOMASOV teorem Þ ako ljudi situacije definiraju kao realne njezine posljedice su također realne.

Blumerov SI počiva na 3 jednostavne premise:

ljudi u odnosu na stvari koje ih okružuju djeluju na temelju ZNAČENJA.

značenje tih stvari (koje im akter pridaje, koje te stvari imaju za njega) izvedeno je iz soc. interakcije u koju se akter upušta s drugim ljudima.

ta značenja u interpretativnom procesu kroz neprestanu interakciju se mijenjaju.

Ovdje dolazi do izražaja razlika između SI i drugih teorija

ljudi u odnosu na stvari koje ih okružuju ne djeluju jer se orijentiraju prema stukturalnim funkcijama već zato što im pridaju značenja

značenja prema ovoj teoriji su SOCIJALNI PROIZVODI

uporaba značenja događa se u procesu interpretacije, tu akteri koriste značenja

Pretpostavka za djelovanje postoji kod svih koji međusobno interaktiraju. Unutarnja komunikacija u interakciji jest unutrašnja komunikacija svakog od aktera. Rezultat obostrane interpretacije značenja je ZAJEDNIČKA DEFINICIJA SITUACIJE.

PREDODŽBE SI PO BLUMERU

ljudske se grupe sastoje od djelujućih aktera, točnije ljudske grupe i društva postoje jedino u djelovanju. Tu se Blumer protivi konceptu da je društvo kultura (funkcionalna teorija – Ralph Linton ) te konceptu da je društvo struktura (strukturalni funkcionalizam – T. Parsons). Blumer smatra da se društvo nalazi u stalnom procesu usaglašavanja.

temeljno sociološko stajalište ove teorije je – da se bez društva ne bi moglo ništa misliti. Društvo se sastoji od individuuma koji interagiraju. SI pripisuje socijalnoj interakciji središnje značenja. To se događa međusobnim preuzimanjem uloga (Mead). Akteri definiraju sebe i svoje zajedničko djelovanje i na toj razini djeluju i interpretiraju.

svojstvo objektivne stvarnosti – za SI na postoji nikakav svijet po sebi nego samo onakvi kakve ljudi formiraju za sebe i za one s kojima međusobno komuniciraju. Svjetovi se sastoje od OBJEKTIVNE STVARNOSTI koja je proizvod simboličke interakcije.

Zbog jednostavnosti objektivne stvarnosti, ona se može svrstati u 3 kategorije:

a.       fizikalna – stolci, stablo, bicikl

b.      socijalna – student, svećenik, predsjednik

c.       apstraktni objekti – moralna načela, ideje, fil. sustavi

Značenje objektivne stvarnosti je različito za različite osobe – svatko sebi stvara svoje značenje za sve 3 kategorije. Značenje za neku osobu nastaje iz vrste i načina na koji su te objektivne stvarnosti osobe definirale u međusobnoj interakciji. Značenje objekata nije u samoj stvarnosti – značenje daju ljudi. Potrebno je znati definirati njihovu objektivnu stvarnost.

čovjek kao djelujući organizam

Čovjek je organizam koji na podražaje ne reagira kao životinja tj. na ustaljeni način, on posjeduje svijest . Sam čovjek može biti predmetom svog vlastitog djelovanja, čini sebe objektivnom stvarnošću (u interakciji te iz perspektive drugoga.)

Mead pokazao da se osoba mora promatrati izvan same sebe. To je interpretativni proces u kojem ljudi sebe pretvaraju u interpretativni objekt te se na taj način pokazuju drugima.

SI se razlikuje od teorija u kojima čovjek reagira prema nagonima. To Blumer kritizira – čovjek je u tom smislu socijalan tako da reagira na socijalne uvjete. On čovjeka razumijeva u smislu organizma koji se nalazi u socijalnoj interakciji sa samim sobom. Čovjek je taj koji interpretira objekte objektivne stvarnosti na taj način da im daje značenje i svoje ponašanje temelji na tim značenjima.

RAZLIKA OKOLICE I SVIJETA

Þ    čovjek ne stoji prema svojoj okolici kao puki objekt

Þ    on stvara sam svoj svijet tako što ga interpretira

Þ    susreće se s prolaznim situacijama u kojima djeluje (treba je interpretirati te pridati značenje)

Þ    djelovanje se može razumjeti kada se završi proces definiranja djelovanja

Þ    u kolektivnom djelovanju akteri međusobno interpretiraju djelovanje i pokazuju kako ga svaki interpretira

Þ    interakcija nije zbir pojedinačnih akcija

Þ    u svakom trenutku akter pokazuje da novu situaciju treba usporediti sa starom

Þ    ulančavanje aktera tvori zajedničko djelovanje

Blumer daje 3 opaske:

prividno ponavljanje djelovanja

ta se djelovanja mogu ponavljati i stalna su, to su izvršavanja niza pravila i normi

produženo povezivanje djelovanja – Blumer ih naziva MREŽE DJELOVANJA (npr.

podjela rada)

3. odnosi se na pretpovijest djelovanja – svatko sa sobom u interakciju donosi sklop prije dobivenih značenja

Prema teoriji SI individue djeluju pokazujući sebi i drugima simbolička značenja. Ta teorija vidljiva i kod Alfreda Sultzcha.

FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA

ALFRED SCH TZ

EDMUND HUSSERL

Fenomenologijska sociologija se izvodi iz fenomenološke filozofije. Sve fenomenologije su usmjerene na proučavanje ljudske svijesti, usredotočene su na iskustvo, značenja. Tu imamo opis opće strukture subjektivnih orijentacija jer i objektivne orijentacije počivaju na subjektu. Ona je znanost jer ima rigorozni, sistematićki, kritički pristup otkrivanju osnovnih elemenata stvarnog društvenog života. HUSSERL (1859 – 1938) pobija svaki psihologizam. Izvor fenom. soc. je BENTANO.

Postoje tri vrste svijesti – empirijska koja je preplitanje psihičkih doživljaja, svijest kao unutarnje opažanje doživljaja te svijest kao sveobuhvatna oznaka za sve akte. AKTI, čini su doživljaji značenja a značenje leži u doživljaju akta.

FENOMEN je predmet spoznajne redukcije. U čistoj svijesti nalaze se različiti slojevi intencionalne ???

Ljudi svijet doživljavaju kao vrhunski uređen, nisu svjesni da oni sudjeluju u uređivanju svijeta – to ih ne interesira, niti to ispituju. PRIRODNI STAV – akteri smatraju da je svijet u kojem žive prirodan, po prirodi je takav.

Proces uređivanja svijeta stalno se događa. Neprestano uređivanje svijeta u kojem sudjeluju akteri predmet je istraživanja fenomenološke sociologije.

ZNANSTVENO PROUČAVANJE STRUKTURA SVIJESTI a ne empirizam niti statistika. Filozofija svijesti ne može se uspoređivati sa zatvorenom puževom kućicom – provođenje samoosvjesćivanja je proces samoodgovornosti. Filozofi prodiru u različite slojeve koje akteri stvaraju da bi se stiglo do strukture svijesti.

SVIJEST nije stav ili mjesto nego proces – treba ju tražiti u odnosu između aktera i predmeta u svijetu (intencionalnost). Svijest je uvijek svijest o nečemu, ona je relacijska – značenje nije u predmetu nego u odnosu koji akter ima prema tom predmetu – svijest je proces koji daje značenje predmetima.

ALFRED SCHŰTZ

Rođen 1889 g. u Beču, interesiraju ga Weberovi tipovi djelovanja i idealni tipovi, nakon 1932 druži se s Husserlom u Freiburgu. Važno djelo «Smislena izgradnja socijalnog svijeta» iz 1932. Podnaslov: «uvod u razumijevajuću sociologiju» To je pokušaj da se Weberovoj sociologiji dade filozofsko utemeljenje. Weber nije dovoljno tematizirao sociologiju znanosti. Socijalno djelovanje po Weberu je takvo djelovanje koje se prema smislu koji imaju akteri odnosi na odnošenje drugih i koje se orijentira prema njemu u svojoj realizaciji. Smisao je cilj djelovanja.

FENOMENOLOGIJA I SVIJET ŽIVOTA (NEUPITNA STVARNOST)

Husserl : filozofija koja se oslanja na spoznajući subjekt. Objekti se nalaze u odnosu na subjekt – ne postoji nikakva svijest kao čista svijest nego samo svijest o nečemu.

Iskustvo svijeta pojedinca dio je iskustva da živi u jednom svijetu s drugima – SVIJET ŽIVOTA – slijed stvari onako kako ga mi doživljavamo u predznanstvenom i izvanznanstvenom životu, on je tu i potvrđuje sam sebe – prema svijetu imamo prirodno stajalište.

Prirodna sklonost nije reflektirana i potvrđuje se ponavljanjem.

Fenomenologija pita za pristup stvarnosti – svijest. Postoji više stvarnosti a ne samo jedna. Pristup nama moguć je jedino i samo preko svijesti, ona je uvijek usmjerena na nešto što egzistira izvan nje.

Fenomenologija pita kako čovjek stvara iskustva i kako ona stvaraju ophodnju sa svijetom.

Luckmann – fen. želi opisati univerzalne strukture subjektivne orijentacije u svijetu. Kako se u iskustvu pojedinca konstruira svijet. Pojam izgradnja: konstitucija i konstrukcija. Mi taj svijet jednostavno doživljujemo a da ne razmišljamo.

Iskustvo – temeljni pojam refleksivnih obraćanja ega – prošlim događajima. Tek kad toga postanemo svjesni, stupamo u akciju. Iskustva se ne talože nego poopčuju, generaliziraju. Stavljaju se u odnos prema onome što sada želimo činiti i tu nastaje smisao.

Schultz – smisleni doživljaj je izlaganje doživljaja o novom doživljaju. Mi prvo iskustvo ne stavljamo u usporedbu s drugim iskustvima nego samo s onima koji nam daju smisao. Fenom. Soc. pita za konstrukciju iskustva. Ako se stjecanje iskustva primjenjuje u svakodnevici može se doći do univerzalnih struktura.

Luckmann se bavio sustavnim opisivanjem svakidašnjeg svijeta kao socijalne stvarnosti. On je prikupio Schultzova predavanja i objavio ih u 2 toma nedovršenih fragmenata.

Čovjek živi u svakodnevnom životnom svijetu tako da polazi od stajališta da je to tako prirodno dato. Pokazuje se kako čovjek stvara iskustva i kako se ona kao tipična iskustva talože u zalihi znanja. Tim znanjem u pričuvi čovjek stvara svoj subjektivni svijet i doživljuje ga podijeljenim u zajednički sa drugima. Taj svijet je tu, postoji čim se čovjek rodi. To je objektivan svijet u kojem je pohranjeno znanje koje su prikupili drugi. Subjektivni svijet je okvir mišljenja i djelovanja. Subjektivni i objektivni svijet upućeni su jedan na drugoga. Mreža strukture životnog svijeta temelji se na procesu usuglašavanja. Kroz institucije i proizvode koji se oblikuju u ljudskom djelovanju ali i one djeluju na čovjeka.

Fenom. se pita o pristupu čovjeka prema životnom svijetu.

4. faze

VORWELT – predznanje, predsvijest

FOLGEWELT – budućnost, ono što slijedi

UMWELT – iskustvena stvarnost

MITWELT – izravna stvarnost (face to face) posebno doživljena stvarnost

Životni svijet – područje stvarnosti u kojem čovjek sudjeluje u neizbježnom ponavljanju, rutini. Samo se tu može konstruirati komunikacijska okolina. Ona je model, ali i izvanredna stvarnost čovjeka, stvarnost prema kojoj je potrebno težiti, ali i koja iznenađuje. Stvarnost je kompleksna i nije ista za sve, svatko ima svoju stvarnost.

Luckmann – ljudi ophode sa stvarnošću kao da je to prirodno dato. To je stajalište intersubjektiviteta.

Životni svijet se iskusuje kao podijeljen u zajedništvu s drugima. (3. definicija)

4. definicija glasi: da mi ne živimo samo u ovom svijetu, nego u njemu i djelujemo. Životni svijet je stvarnost u kojoj djelujemo i koju modificiramo, ali ona i nas modificira.

TIPIZACIJA (proces tipiziranja)

STRUKTURA MIŠLJENJA – svaki korak mog tumačenja svijeta počiva u datom trenutku na zalihi mojih neposrednih iskustava, ali i iskustava prethodnika koja su mi posredovana – to je osnovica iz koje se može djelovati.

U zalihi znanja pohranjena su iskustva – SEDIMENTIRANJE – prema njoj se definira i savladava svaka životna situacija čovjeka.

TIPOVI – iskustva nastaju na temelju naše osobne pažnje koju dajemo određenom djelovanju, osobi. DJELOVANJE je aktiviranje zalihe znanja u najširem smislu. Rezultat djelovanja može se nazvati rješenjem problema. To su tipovi djelovanja pomoću kojih djelujemo u novonastaloj situaciji. Tipizacija je proizvođenje smislene suovisnosti. Svaki tip stvoren u novoj situaciji primjenjuje se u rutinskim situacijama. PREVLADAVANJE SITUACIJE – je relativan tip djelovanja koji se pokaže kao dobro rješenje i postaje rutinsko djelovanje. Tipizacije stvaraju novu stvarnost jer ih smještamo u zalihu znanja i pohranjujemo u poznatu stvarnost. Tip reducira cijelo mnoštvo značenja, stvari i situacija. Tipizacija se temelji na pragmatičkom motivu. Tipizacije koje stvaraju subjektivna iskustva postaju objektivne. U JEZIKU je objektivirana većina tipizacija. U njemu se nalaze sedimenti društvenog znanja. Mi odrastamo u jeziku društva, preko njega nam se daju normalne tipizacije.

Neupitno je ono što je posjed po navici odnosno rješenje problema po navici. Ono što upitno nastaje kao novina kroz tipizaciju postaje neupitno. Mi svijet tumačimo onako kako ga znamo. Tumačenja sadržana u zalihi znanja za nas imaju status «naputka za uporabu». Tipizacija je dvostrani proces jer se unaprijed daju određene tipizacije koje pojedinac ne može zaobići, neupitne su te ih on preuzima nesvjesno – ne smije razočarati u tome da čovjek ne usvaja novo znanje (modificira stare tipove djelovanja).

Životni svijet nije jednostavno tu (iako mi tako smatramo), mi životni svijet neprestano tumačimo i to se događa sve dok se ne prekine rutina. Svako tumačenje svijeta je interpretacija već poznatog. Tu pretpostavku da će svijet ostati isti naziva UND SO WEITER – I TAKO DALJE.

I tako dalje (kontinuitet kako taj pojam tumači Natalhson) je idealiziranje da će situacija ostati takva kakva jest. Ja mogu uspješno ponoviti svoja ranija djelovanja. Tu idealizaciju Husserl je nazvao «ja to mogu uvijek ponoviti». To se događa poopćavanjem ranijih iskustava i stvaranjem tipova.

SOCIJALNA STRUKTURA ŽIVOTNOG SVIJETA

Znamo da ljudi djeluju no sada se postavlja pitanje – kako to funkcionira? Kako ljudi zajednički djeluju? Životni je svijet od samog početka intersubjektivan, to je moguće samo ako se konstruira zajednički životni svijet

1.) idealizacija izmjenjivosti stajališta

→ bi li drugi u istoj situaciji razmišljao o istoj stvari kao i ja i obratno

2.) idealizacija kongruencije relevantnih sustava

→ u načelu su relevantne razlike shvaćanja svijeta koje nastaju iz subjektivnih biografija

Vremenska i smislena struktura čine osnovicu djelovanja.

HANDLEN & HANDLUNG → nešto što je završeno, završena radnja

↓

proces koji se odvija, djelovanje koje u sebi krije budućnost

Prvo mora biti djelovanje koje u sebi krije budućnost a zatim svršeni čin. Djelovanje kao proces pokazuje vremensku strukturu u kojoj je to djelovanje kao prvo mišljenje, a onda kao nešto završeno. Prije nego počnemo djelovati moramo imati predodžbu kako će to završiti (pa makar bila i utopija).

MIŠLJENJE MODO FUTURI EXACTI – cilj je ono prema kome se usmjerava djelovanje. Cilj je onaj na temelju čega mi konstruiramo sredstva kojima ćemo djelovati.

Postoje 2 motiva djelovanja

UM – ZU motiv – prijedlog djelovanja

WEIL motiv – biografska uvjetovanost nekog stava na djelovanje

Svaki postupak se čini da se postigne cilj

da se dostigne budućnost (da bi)

naša pred povijest, ne djelujemo jednostavno tako nego zato što za to postoje određeni razlozi (weil =jer)

PRAVA I ZAHTJEVI FENOMENOLOGIJE

Fenomenološka analiza želi omogućiti čovjeku shvatiti stvarnost onako kako je on određuje – prosvjetiteljski zahtjev.

Luckmann – temeljne formulacije teorije sastoje se u tome da one predlože rješenja koja će omogućiti rješavanje problema svakodnevice.

FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA

PETER L. BERGER

THOMAS LUCKMANN

«SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ZBILJE»

Ovi sociolozi pokušavaju socijalne strukture i konstrukcije staviti u kontekst promišljanja fenomenologijske soc. U knjizi prenose filozofiju A. Schultza te Meada, Durkheima i Marxa te su namjeravali integrirati i Webera.

Društvo je po njihovom mišljenju ljudski proizvod, objektivna stvarnost, dok su ljudi socijalni proizvod. Dakle, ljudi su proizvod onog društva koji oni sami stvaraju. Vode raspravu o sociologiji znanja koja pokazuje interes za socijalnu konstrukciju stvarnosti.

SVAKODNEVNI ŽIVOT

Ljudi pokušavaju subjektivne procese prikazati kao objektivnu stvarnost. Stajalište ljudi je da je svakodnevnica uređena stvarnost, dana kao takva. Stvarnost u kojoj živimo je ona koju stvaramo. Nju ljudi mogu doživljavati i kao nešto izvanjsko, kao prisilu. JEZIKOM možemo svoju stvarnost iskazati drugima. Interakciju licem u lice ovi autori nazivaju MI – ODNOS (odnos ega i altera) pri čemu je vrlo važna gestikulacija. Drugi odnos ONI – ODNOS to je nešto što se davno dogodilo, procesi u kojima mi nismo sudjelovali ili se nisu niti dogodili – njih si možemo predočiti jezikom. Tipizacije nam omogućavaju normalan život, preko njih reagiramo u većini situacija.

Njihova knjiga je razdjelnica moderne sociologije. Za suvremene teoretičare prihvatljivije od Parsonsa. Socijalna konstrukcija zbilje je konstrukcija u kojoj sudjeluje svaki pojedinac posebno. Zbilju treba promatrati onakvom kakva ona jest i vjerno je reproducirati. Nastavljaju se i na Durkheima : stvari nisu onakve kakve jesu već kako ih društvo shvaća i prikazuje i kako ih tradira za ubuduće. Govore o osnovama znanja u svakodnevlju. Žele shvatiti teoriju nastanka i održavanja poretka. Socijalno-psihološko stajalište Meada takoreći se može primijeniti u odnosu individuuma i društva.

Bave se pitanjima

znanja o zbilji

kako se vrši institucionalizacija socijalnog poretka

kako opstoji subjektivna zbilja i vlastiti identitet

Smatraju se sociolozima znanja, zanima ih kako se stvara temelj znanja koju ima svaki čovjek. Kod Schultza je to zaliha znanja a kod Durkheima je to kolektivna svijest. Kod njih postoji i razmišljanje o zdravom ljudskom razumu. Ono što mi znamo nije netočno na temelju činjenice da i drugi imaju to znanje (ali to ne znači da je to istina). Druga znanja preuzimamo od drugih. Znanje u društvu ne nastaje s nama nego postoji duže vrijeme na svijetu na koji smo mi došli. Znanje je uvijek znanje o nečemu, to nešto se može označiti kao ZBILJA. Iako se znanje mijenja čini se da je na razini vremena u kojem jesmo.

Postavlja se pitanje kako znanje koje je u društvu proizvedeni i sačuvano mi prihvaćamo kao neupitno? Tu polaze od Marxa – svijest ljudi određuje njihovo društveno biće. No oni tu tezu ne uzimaju u ekonomskom kontekstu već smatraju da objektivni uvjeti u kojima čovjek živi utječu na njegovo mišljenje. Znanje se neprestano stvara i prenosi. Drugi utjecaj je Durkheim koji socijalni poredak objašnjava instrumentaliziranjem socijalnih činjenica. SOCIJALNE ČINJENICE su prihvaćeno znanje o društvenim pojavama i odnosima među pojedincima. To on naziva KOLEKTIVNOM SVIJEŠĆU. A mi to znanje usvajamo kroz neopažljive procese. To znanje usvajamo i koristimo.

Karl Manheim smatra da je svako mišljenje vezano za duhovnu situaciju svog vremena. Pokazuje povezanost osnove mišljenja sa postojećom društveno-ekonomskom i političkom situacijom. Društveni poredak utječe na mišljenje.

OPĆI POJAM IDEOLOGIJE

Znanstvenici ne misle drugačije od običnih ljudi. Svi misle ono što je društvenom situacijom dano. Mišljenje se ne može uzeti kao jedno jedino ili kao jedino ispravno. Naša zbilja je onakva kakva nam se pojavljuje. Znanje ovisi od pozicije u kojoj se nalazimo.

A. Schultz – Konstitucija i konstrukcija

Stvari imaju svoje mjesto u zbilji prije nego sam ja o njima razmišljao. Moja svakodnevnica je meni zbiljski poredak. Fenomeni zbilje svakodnevlja su otprije aranžirani čini nam se neovisno o nama. Najvažnije sredstvo u poznavanju stvarnosti jest jezik. On nas opskrbljuje potrebnim objektivizacijama.

S. Freud smatra da stvari nisu tako jednostavne. Uvodi pojam psihičke realnosti – objektivno nije postojala ali je snažno utjecala na mišljenje ljudi.

1. individuum stvara zbilju za sebe ali time i za druge. Svaka zbilja je individualna stvar.

2. svaki smisao koji mi dajemo stvarima je jedna od mogućih interpretacija. Smisao je uspostavljanje poretka pokušaj uspostave smislenog poretka.

Mi postojimo sigurni u stvarnost i to kako bi ona trebala izgledati. Zbilja je jednostavno tu kao samorazumljivi prisiljavajući fakticitet. Sumnje u zbilju se moraju odbaciti kako bi se moglo živjeti u svakodnevnom svijetu rutine. Svakodnevlje se ne nalazi izvan nečega. To je zbilja u kojoj je sve uređeno nema poteškoća dok se ne razori.

INSTITUCIONALIZACIJA SOCIJALNOG PORETKA

Stvarnost u kojoj živimo je stvarnost našeg društva. Postavlja se pitanje kako je došlo do poretka? Društveni poredak je ljudski proizvod, rezultat je prošlog ljudskog djelovanja i postoji samo dok ga ljudska aktivnost nastavlja proizvoditi. To se ne vrši ni sustavno niti planski ali niti slučajno već svrsishodno. Pozadina ove teze je antropološka analiza Arnolda Gallena.

Berger i Luckmann predlažu DINAMIČNU TEORIJU INSTITUCIONALIZACIJE. Ona govori o tome da čovjek ponavlja ona ponašanja koja su se prije pokazala kao uspješna. Česta djelovanja uobličuju se u obrasce budućeg djelovanja koja se pohranjuju u mišljenje. Tipizacije (kao i kod Schultza) stvaraju poredak. Čovjek ponašanje generalizira kao tipično ponašanje. Dokazane tipizacije dio su institucionalizacije., kad god dolazi do tipizacije od strane tipova djelatnika. Svaka tipizacija na ovaj način jest neka institucija i zajednička je. Ona je generalno očekivanje, normiranje. Kontrolni karakter pripadan je instituciji. Moguće ga je ukalkulirati u svoje djelovanje. Život u zajednici olakšava se rutinom. Institucionalizirani svijet postaje povijest u kojoj se svi nalazimo.

OBJEKTIVNOST INSTITUCIJA SVIJETA

Zadobivajući povijesnost institucije usavršavaju svoju objektivnost. One se doživljavaju izvan pojedinca, što ima svoju vlastitu zbiljnost, kao vanjska, prisilna zbiljnost. U procesu transmisije tog svijeta na novu generaciju dolazi do promjena, objektivnost se zgušnjava. Naslijeđen svijet više nije proziran nego je već dana zatečena zbilja.

Berger i Luckmann ukazuju na činjenicu da su institucije objektivnog svijeta uvijek ljudski proizvod. One objektiviziraju ljudsko djelovanje. Iskustva koja dijele svi sudionici postaju institucionalizirana iskustva. Početak institucionaliziranja je u tipiziranju ponašanja.